120 GODINA ZAGREBAČKOG ELEKTRIČNOG TRAMVAJA
02.09.2011
U Tehničkom muzeju 5. rujna 2011. biti će otvorena prigodna izložba povodom obilježavanja 120 godina javnoga gradskog prijevoza u Gradu Zagrebu
U organizaciji Zagrebačkog holdinga d.o.o. i Tehničkog muzeja 5. rujna 2011. s početkom u 12 sati, u Tehničkom muzeju, Savska cesta 18, biti će organizirana svečana proslava 120. obljetnice javnoga gradskog prijevoza u Gradu Zagrebu. Program započinje otvorenjem prigodne izložbe Zagrebački električni tramvaj 1891 – 2011 autorice, muzejske savjetnice Nede Staklarević.
Osnovni koncept izložbe obuhvaća dvije cjeline: Razvoj tramvajskog prijevoza i Ostale oblike javnoga gradskog prijevoza u gradu Zagrebu. Razvoj tramvajskog prijevoza predstavljen je podcjelinama: Konjski omnibusi, Konjski tramvaj i Električni tramvaj. Ostali oblici javnoga gradskog prijevoza u gradu Zagrebu predstavljeni su razvojem autobusnog prometa (1927 – 2011), zagrebačke uspinjače (1890 – 20011) i žičare Sljeme (1963 – 2007).
Izložba je postavljena u stalnom postavu Prometna sredstva gdje se ujedno nalazi i replika zagrebačkog konjskog tramvaja u naravnoj veličini.
Prigodnim programom biti će predstavljena i monografija 120 godina Zagrebačkog električnog tramvaja 1891 – 2001. Za ovu priliku svečanost će uveličati nastup limene puhačke glazbe Zagrebačkog električnog tramvaja te nastup mažoretkinja.
Detaljnije o tramvajskom prometu u Zagrebu
Konjski omnibusi u Zagrebu
Prvi linijski javni gradski prijevoz obnašali su konjski omnibusi davne 1844. U redovitom se prometu spominju od 1862. Korišteni su za potrebe prijevoza putnika od željezničke postaje do zagrebačkih svratišta (Car austrijanski, Tri gavrana). Za potrebe lječilišta i kupališta na potoku Medvešćaku vlasnik lječilišta Josip Rempfel uveo je specijalni omnibus prevozeći goste svaki sat za osam krajcara po osobi. Osim za potrebe hotela i lječilišta, omnibuse su mogli koristiti i građani. Poznavatelji tvrde da je riječ o zanimljivom vozilu kombiniranog sustava. Kočijaško sjedalo bilo je odvojeno od poprečnih kožnih sjedala te uzdužnog sjedala iza njega. U vozilo se moglo ući sa svih triju strana. U slučaju kiše platneni je krov štitio putnike. Naglo širenje grada praćeno ubrzanim razvojem tehnike te pronalazak parnog stroja (lokomotive) i tračnica pridonijeli su razvoju željezničkog prometa. Godine 1862. Zagreb se priključuje na željezničku mrežu. Dolazi do intenzivnog razvoja Donjega grada pa stoga raste i potreba za stalnim gradskim prijevozom.
Zagrebački konjski tramvaj
Na prijedlog francuskog inženjera Raula Pierra Alexsandra Gautiera, sa zagrebačkim Gradskim poglavarstvom 20. lipnja 1887. dolazi do prijedloga ugovora o uvođenju tramvajskog prometa. Ponudu je Gradsko poglavarstvo prihvatilo 11. lipnja 1889. Ministarstvo trgovine 7. ožujka 1891. dodjeljuje koncesiju inženjeru Gautieru koji ne počinje odmah s gradnjom. Tek pristankom gradske općine Gautier prenosi svoja prava i obveze na Društvo zagrebačkih građana predvođenih zastupnikom dr. Ljudevitom Schwarzom, uz odštetu od 4500 forinti. Izgradnja je otpočela 11. svibnja 1881. Radovi su povjereni poduzetništvu Gfrörer i Muskovics iz Budimpešte. Prvim ravnateljem zagrebačkoga konjskog tramvaja imenovan je 25. travnja 1891. Ludwig Payerle. Društvo je izgradilo sljedeće pruge: od Mitnice u Vlaškoj ulici (današnjem Kvaternikovom trgu) kroz Vlašku, Draškovićevu i Jurišićevu ulicu preko Jelačićeva trga te Ilicom do Vodovodne ulice (tj. Pivovare) uz odvojak Kolodvorskom ulicom do tzv. Južnoga (danas Zapadnoga) kolodvora, s odvojkom Frankopanskom i Savskom cestom do Savskog mosta. Ugovorom su predviđene i sporedne pruge. Rok izvođenja građevinskih radova iznosio je šest mjeseci, od dana izdavanja koncesije do puštanja tramvaja u promet. Tramvaj je trebao biti pušten 15. kolovoza 1891., na dan otvorenja Jubilarne gospodarsko-šumarske izložbe (povodom 50. obljetnice Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva - preteče Zagrebačkog zbora, današnjeg Zagrebačkog velesajma). Zbog kašnjenja isporuke kola, tramvaj je pušten u promet 5. rujna 1891., još u vrijeme trajanja izložbe. Iako svečanog otvorenja nije bilo, sam događaj za grad Zagreb u niukojem slučaju nije bio umanjen. Prvog dana prevezeno je oko 20 000 Zagrepčana, a utržak je predan Gradu u dobrotvorne svrhe. Vozni park je raspolagao sa šesnaest kola, deset zatvorenih i šest otvorenih (ljetnih). Izgradila ih je austrijska tvrtka Weitzer u Grazu. Duljina je iznosila 4,6 m, širina 1,8 m, a visina 2,5 m. Konja je bilo dva puta više nego kola. Jedan konj je vukao kola prevalivši prosječan put između 26 i 28 km dnevno pri brzini od 7,5 km/h. Širina kolosijeka iznosila je 0,76 m., a duljina pruge približno 8 km. Na mjestu današnjega Tehničkog muzeja nalazilo se spremište tramvajskih kola s konjskom stajom i upravnom zgradom. Konjski tramvaj se zadržao sve do 1911. kada je premješten u Veliku Goricu gdje je ostao do 1937. Zapadavši u poteškoće, Društvo konjskog tramvaja pronalazi rješenje u osnivanju dioničkog društva Zagrebački tramway, dioničko društvo. Nešto kasnije belgijski kapital preuzima dionice.
Električni tramvaj
Porastom broja stanovnika u Zagrebu te brzim razvojem tehnike javlja se inicijativa za električnim tramvajem. Pušten je u promet 8. kolovoza 1910. po trasi konjskog tramvaja, širine kolosijeka od jednog metra ali u dva smjera.Vozni park je raspolagao sa 28 motornih kola (snaga jednog motora iznosila je 25 KS, a pri tome su jedna kola opsluživala dva motora) načinjenih u tvrtki Ganz & Co. u Budimpešti, i 14 prikolica koje su prerađene od konjskog tramvaja. Zbog posjedovanja koncesije na 40 godina, Dioničko društvo tramvaja nije bilo sklono uvođenju električnog tramvaja. Usprkos tome, 11. svibnja 1905. gradsko zastupstvo prekida ugovor (od 11. lipnja 1889.) s dioničkim društvom tramvaja nastojeći da Općina grada Zagreba dobije koncesiju za gradnju i pogon tramvaja. Nagodbom i ugovorom od 11. travnja 1907. belgijski kapital napušta tramvaj konjskim pogonom uz obvezu gradnje električnog tramvaja uz uvjete koncesije koje će dobiti Gradska općina od Ministarstva. Godine 1909. pretvara se Zagrebački tramvaj d.d. u Zagrebački električni tramvaj d.d. Godine 1931. Gradska štedionica je preuzela zagrebački autobusni promet od dotadašnjih vlasnika, koncesionara Viktora i Mihovila Barešića, raspolažući s dvadeset transportnih jedinica.
U Hrvatskoj su tramvajski promet imali sljedeći gradovi: Osijek 1884., Zagreb 1891., Rijeka 1899., Opatija 1903., Dubrovnik i Velika Gorica 1910. te Pula oko 1905. Do danas su ga zadržala samo dva kontinentalna grada, Zagreb i Osijek.
povratak